Fenomen „kratkih spavača“: Ljudi kojima su četiri sata sna dovoljna – dar prirode ili genetska anomalija?

Dok većina odraslih osoba jedva uspeva da otvori oči nakon sedam sati sna i poseže za prvom jutarnjom kafom kao za jedinim spasom, postoji mala, ali fascinantna grupa ljudi kojoj je za potpunu regeneraciju potrebno svega četiri do pet sati noćnog odmora. Oni se bude pre zore, puni energije, bez ikakve potrebe za popodnevnim dremanjem i bez negativnih posledica po zdravlje i koncentraciju.

Jedna od takvih osoba je i univerzitetska profesorka imunologije koja, otkako zna za sebe, leže oko 22 časa, a budi se potpuno čila već u pola pet ujutru. Čak i kada ne uspe odmah da zaspi, pa odspava svega pet sati, njen jutarnji raspored izgleda impresivno: pre osam časova ujutru ona već stigne da prošeta psa, odradi intenzivan jednočasovni trening u teretani i završi sat i po ozbiljnog naučnog rada. Dok se njeni prijatelji čude ovoj gotovo nadljudskoj energiji, u njenoj porodici je to sasvim uobičajena pojava – identične navike spavanja imaju i njen otac i brat.

Za ogromnu većinu populacije, ovakav tempo bio bi recept za potpunu iscrpljenost. Prema zvaničnim medicinskim preporukama, prosečnoj odrasloj osobi uzrasta od 26 do 64 godine neophodno je između sedam i devet sati sna tokom 24 sata kako bi telo i mozak normalno funkcionisali. Pitanje zašto postoje tolike razlike u potrebi za snom decenijama je zbunjivalo stručnjake, ali savremena genetika konačno počinje da rasvetljava ovu misteriju.

Retka genetska mutacija kao prirodni štit organizma

Prekretnica u razumevanju ovog fenomena dogodila se 2019. godine, kada je tim molekularnih biologa otkrio specifičnu genetsku mutaciju direktno povezanu sa trajanjem sna kod ljudi. Nosioce ove mutacije karakteriše to što na spavanje odlaze u uobičajeno vreme, ali se bude izuzetno rano, spavajući u proseku između četiri i šest i po sati. Ovo retko, nasledno stanje u nauci je dobilo naziv porodični prirodni kratak san.

Od tada je identifikovano još nekoliko sličnih mutacija, ali najveća zagonetka za naučnike nije samo činjenica da ovi ljudi malo spavaju, već to što ne trpe nikakve posledice hroničnog umora. Naprotiv, dosadašnja istraživanja ukazuju na to da ove genetske varijacije ne samo da skraćuju potrebu za snom, već i aktivno štite organizam od oštećenja koja manjak sna inače izaziva.

  • Zaštita pamćenja: Eksperimenti sprovedeni na laboratorijskim miševima kojima je ubačena ova mutacija pokazali su da životinje ne samo da su spavale znatno kraće, već su bile zaštićene od gubitka pamćenja i pokazivale su znatno manju sklonost ka razvoju neurodegenerativnih promena nalik Alchajmerovoj bolesti.

  • Otpornost na budnost: Zanimljiva studija sprovedena na dvojajčanim blizancima – od kojih je jedan imao mutaciju za kratak san, a drugi nije – donela je zapanjujuće rezultate. Nakon što su oba brata bila primorana da ostanu budna punih 38 sati bez prestanka, blizanac sa genetskom mutacijom napravio je čak 40 odsto manje grešaka na testovima pažnje i koncentracije.

  • Efikasniji duboki san: Detaljna merenja moždane aktivnosti otkrila su i tajnu njihove regeneracije. Iako je blizanac sa mutacijom spavao sat vremena kraće svake noći, on je imao gotovo identičnu količinu takozvanog sporotalasnog, odnosno dubokog sna kao i njegov brat. To praktično znači da njegov mozak uspeva da „kompresuje“ odmor i izvuče maksimum koristi za mnogo kraće vreme.

Farmaceutski snovi i oprez naučne zajednice

Otkriće da priroda poseduje mehanizam za efikasniji san odmah je privuklo ogromnu pažnju farmaceutske industrije. Postoji nada da bi razumevanje ovih genetskih varijacija jednog dana moglo dovesti do razvoja lekova za teške poremećaje spavanja ili preparata koji bi pomogli ljudima u rizičnim profesijama – poput lekara, spasilaca ili vojnika – da funkcionišu besprekorno sa manje odmora.

Ipak, vodeći istraživači u ovoj oblasti pozivaju na veliki oprez. Da bi se stvorio bezbedan lek, nije dovoljno znati samo da mutacija štiti od umora, već se mora do tančina razumeti svaki biohemijski korak tog procesa. Kako ističu molekularni biolozi, niko ne želi da napravi pilulu koja će ljudima omogućiti da spavaju četiri sata danas, a da im za deset ili dvadeset godina poveća rizik od Alchajmerove, Parkinsonove bolesti ili malignih oboljenja.

Stotine gena koji kroje naš biološki sat

Iako su mutacije za prirodni kratak san najekstremniji primer, genetika igra veliku ulogu kod svih nas. Procenjuje se da je trajanje sna između 30 i 65 odsto nasledno. Velika analiza podataka prikupljenih od gotovo 650.000 odraslih osoba identifikovala je oko 244 različita dela genoma koji utiču na to koliko dugo spavamo.

Pojedinačno, svaka od ovih uobičajenih genetskih varijacija menja dužinu sna za svega minut, ali kada se saberu, one mogu napraviti razliku od oko 20 minuta kod prosečnog čoveka. Međutim, za razliku od retkih mutacija koje štite organizam, uobičajene genetske predispozicije za kraći san često nose i određene rizike:

  • Zaštita u specifičnim stanjima: Jedna studija na ženama sa bipolarnim poremećajem pokazala je da su one sa genetskom sklonošću ka kraćem snu imale upola manji rizik od razvoja postporođajne psihoze i nesanice nakon porođaja, verovatno zato što se njihov organizam ranije navikao na isprekidan san.

  • Povećan rizik u opštoj populaciji: Sa druge strane, opsežna istraživanja na opštoj populaciji pokazala su da su uobičajeni geni za kraći san češće povezani sa hroničnom nesanicom, osećajem stalnog umora, ali i većim rizikom od depresivnih simptoma, poremećaja pažnje i dijabetesa tipa 2.

Opasna iluzija da nam je malo sna dovoljno

Najveća zamka krije se u činjenici da ljudi izuzetno loše procenjuju sopstveni nivo umora. Brojni naučni eksperimenti dokazali su da kada se zdravim odraslim osobama san ograniči na četiri do šest sati tokom dve nedelje, njihovi rezultati na kognitivnim testovima iz dana u dan drastično opadaju.

Ono što je najopasnije jeste to što su ispitanici nakon dve nedelje prijavljivali da se osećaju samo „blago pospano“. Stručnjaci za medicinu sna upozoravaju da sa akumulacijom umora mozak gubi sposobnost da realno sagleda sopstveno stanje – postajemo sve manje funkcionalni, a istovremeno sve manje svesni svog pada koncentracije i refleksa.

Upravo zato su buduća genetska testiranja toliko važna: ona bi mogla da naprave jasnu razliku između onih retkih srećnika koji su zaista biološki programirani da blistaju posle četiri sata sna, i onih koji samo žive u opasnoj iluziji da su odmorni, dok zapravo iscrpljuju sopstveni organizam.

Za profesorku imunologije sa početka priče, potvrda da nosi gen za prirodni kratak san donela je veliko olakšanje. Iako je oduvek cenila dodatne jutarnje sate koje ima za sebe dok njena porodica još spava, godinama se pitala da li sa njom nešto nije u redu, da li ne ume da se opusti ili previše radi. Danas, sa naučnom potvrdom u rukama, zna da nije reč o poremećaju, već o jedinstvenom genetskom zapisu koji je jednostavno odlučila da prihvati i iskoristi na najbolji način.

Foto: Portal ObjektivNI.rs

The post Fenomen „kratkih spavača“: Ljudi kojima su četiri sata sna dovoljna – dar prirode ili genetska anomalija? first appeared on Objektivni.

Slične vesti

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Back to top button